Uzvišeni Allah naredio je poslanicima Musau, Nuhuu i Isau da učine hidžru (seobu). Uzvišeni je stavio na kušnju poslanika Muhammeda, a.s., kao što je iskušao i prethodne poslanike, šaljući im razne poteškoće. Također, ovo preseljenje treba poslužiti kao pouka svim muslimanima do Smaka svijeta: ako su potlačeni i ne smiju slobodno prakticirati islam tamo gdje žive, onda su dužni preseliti se na mjesto gdje će biti prilika da slijedi islam i šerijat.
Islamski kalendar je počeo preseljenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu.
Ovom seobom počela je nova era za muslimane, a to je bio početak velikog širenja islama. (" Fikhu-sirati-nnabawiyya", sa. 132; " Hayatu-nnabiyi" T. 2, str. 3).
Hidžra Poslanikaﷺ u Medinu
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je muslimanima da se presele u Medinu, a oni su počeli napuštati grad. U Mekki su ostali samo Allahov Poslanik, s.a.v.s., Ebu Bekr i Alija. Posljednja dva su ostala po naređenju Poslanika, s.a.v.s. Ostali su i oni koje su mušrici prisilno zadržali. Neki muslimani nisu učinili hidžru jer su ih nevjernici iz Mekke zarobili i držali pod ključem i podvrgli mučenju. Neki od njih nisu mogli napustiti svoj zavičaj i imovinu zbog slabosti vjere ili nesposobnosti podnijeti teškoće preseljenja.
Nakon što su kurejški pagani saznali da su ensarije Medine sklopile sporazum sa Poslanikom, as, obećavajući da će ga štititi po cijenu svojih života, bili su zbunjeni. Kada su muslimani i njihove porodice počeli da se sele u Medinu, mnogobošci su shvatili da su našli zaštitu za sebe, i počeli su se bojati da će i Allahov Poslanik, s.a.v.s., napustiti Mekku, a onda će im predstavljati prijetnju. Okupili su se da se posavjetuju i došli do zajedničkog mišljenja: stati na kraj Poslaniku, s.a.v.s., prije nego što uspije preseliti u Medinu. Iz svakog plemena Kurejšija odabran je snažan momak, koji je morao istovremeno oštrim sabljama udariti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako bi sva plemena podijelila odgovornost za njegovu krv, a Abdumanafovi sinovi se ne bi mogli osvetiti. Među prisutnima je bio šejtan u liku starca iz Nedžda, njemu se svidio plan i složio se s njim.
Međutim, Allahove naredbe su bile drugačije.
Poslanik, s.a.v.s., je dobio dugo očekivanu dozvolu za preseljenje od Uzvišenog, nakon čega je odmah došao kod Ebu Bekra i rekao mu za to. Ebu Bekr je tražio da ga povede sa sobom. Dogovorili su se da tajno noću napuste Mekku i sastanu se izvan grada. Među ashabima, Ebu Bekr je bio najomiljenija i najpovjerljivija osoba Poslaniku, s.a.v.s. On je prvi povjerovao u Poslanika, s.a.v.s., pa ga je Poslanik, s.a.v.s., odabrao za saputnika prilikom preseljenja u Medinu.
Poslanik, s.a.v.s., je prilikom preseljenja u Medinu ostavio Aliju u Mekki kako bi vratio tuđu ušteđevinu koja mu je data na čuvanje.
Džibril se ukazao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “ Nemoj noćas spavati u svom krevetu " Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio Aliji ibn Ebi Talibu da legne u svoj krevet i pokrije se zelenim hazremetskim ogrtačem. Te noći, Kurejšije su se dogovorile da opkole Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, kuću i okončaju to. Nekoliko Kurajša okupilo se ispred vrata kako bi kroz pukotinu na njima vidjeli što se unutra događa. Sakrili su se želeći iznenada napasti Poslanika, s.a.v.s. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz svoje opkoljene kuće, uzeo pregršt pijeska sa sitnim kamenčićima i, čitajući ajete iz sure Jasin, posuo ih po njihovim glavama.
Pročitao je sljedeći ajet iz sure Jasin:
" وَ جَعَلْناَ مِنْ بَيْنِ َأيْدِيهِمْ سَدّاً وَ مِنْ خَلْفِهِمِ ْسَداّ فَأَغْشَيْناَهُم َفُهْم لا يُبْصِرُون "
Uzvišeni je Svojom snagom uspavao nevjernike koji su čekali, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je nezapažen.
Saznavši da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napustio grad i krenuo prema Medini, Kurejšije su ga slijedile.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr sklonili su se u pećinu na planini Savr, pauk je mrežom prekrio ulaz u nju, a na ulazu je gnijezdo napravila i golubica. Imali su dogovor sa Abdullahom bin Urayqatom (koji se držao vjere svojih rođaka) da se sastanu u pećini na planini Sawr tri dana nakon što je njihova potraga prestala. Što se tiče Amira bin Fuhaira, on je čuvao Ebu Bekrove ovce, slušao šta se govori u Mekki, a noću im je pričao ono što je čuo. Kurejšije, koji su tražili Poslanika, as i Ebu Bekra, došli su do pećine Sawr. A onda je Ebu Bekr rekao: “Ako neko od njih pogleda ovamo, vidjet će nas.” Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “ Šta mislite o dvoje ljudi kojima je Allah treći? ».
Uzvišeni Allah nije dozvolio Kurejšijama da ih primijete. Ali pogani su također mislili da nitko ne može biti u špilji, jer su na ulazu u špilju golubovi sagradili gnijezdo, a ulaz je bio prekriven paučinom. (" Fikhu-sirati-nnabawiyya", sa. 134).
Kada pagani nisu našli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obećali su 100 deva za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra kao nagradu. A kada je netko iz društva u kojem je sjedio Surakat rekao da je u blizini vidio dvoje ljudi, Surakat je shvatio da su to oni. Ali nije htio ni s kim dijeliti nagradu, a da bi skrenuo pozornost drugih, rekao je da su to oni koji su otišli tražiti svoju stoku, zatim malo posjeli i izašli u potjeru za ih. Kada je ugledao Poslanika, as, njegov konj je posrnuo i on je pao s njega. Ponovno je ustao, uzjahao konja i pojurio za njima. Toliko se približio Poslaniku, s.a.v.s., da je počeo čuti njegovo čitanje. Ovaj put su noge Surakatovog konja utonule u pijesak do njegovih koljena. Surakat je pao i počeo grditi svog konja. Shvatio je da je Poslanik, s.a.v.s., zaštićen.
Uplašen, zatražio je zaštitu od Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je stao i čekao dok mu Surakat nije prišao. Surakat je zamolio za oprost i rekao da su Kurejšije obećale 100 deva za njih i da ih mnogi ljudi traže. Ponudio im je hranu i vodu, no oni su to odbili i samo zamolili da ih ne daju. (" Fikhu-sirati-nnabawiyya", sa. 134; " Er-Rahikul-mahtum", sa. 251).
Susret s Poslanikomﷺ sa stanovnicima Medine
Na putu za Medinu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio se u Kubi i tamo proveo nekoliko dana. Ovih dana u Kubi je izgrađena džamija u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa ensarijama i muhadžirima u miru i sigurnosti klanjao namaz, nakon čega su svi otišli u Medinu. (" Nurul-yakin", sa. 77).
Svi stanovnici Medine otišli su na periferiju grada da tamo dočekaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Bili su jako sretni zbog dolaska Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pozdravili su ga pjevajući pozdravne stihove, nasheeds. Odveli su ga u Medinu, uzevši devu za uzdu. Svi su tražili od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ostane s njim i bude spreman da ga časno dočeka. Ali Poslanik, s.a.v.s., je rekao da je Uzvišeni naredio svojoj devi da se zaustavi na određenom mjestu, a deva je sjela blizu kuće. (" Er-Rahikul-mahtum", sa. 259).
Nakon što se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastanio u Medini, poslao je Zejda bin Harisa i Ebu Rafi'a u Mekku da dovedu njegovu porodicu. Dao im je 500 dirhema i dvije deve. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je poslao Ibn Uraikita s njima da im pokaže put. Doveli su Poslanikove, s.a.v.s., kćeri Fatimu i Ummukulsum, njegovu ženu Savdat, Ummu Ejmen, a njegovu kćerku Zejnebu njen muž Ebu As nije smio da seli. (" Er-Rahikul-mahtum", sa. 261).
Godine 622. iz in. Upravo se ovaj događaj smatra početnom točkom islamske kronologije.
Priča
Izraz se odnosi na preseljenje proroka Muhameda i njegovih sljedbenika iz Meke u Jasrib (buduću Medinu), koje se dogodilo 622. godine. Preseljenje je posljedica činjenice da Muhamedova dvanaestogodišnja poslanička misija nije naišla na široku podršku u njegovom rodni grad. Sljedbenici koje je stekao i sam Muhamed bili su stalno predmet ismijavanja i progona.
Godine 615. dvije velike skupine prvih, bježeći od siromaštva na koje su ih plemići osudili i od nasilništva, preselile su se iz Meke u Abesiniju (Etiopiju), gdje im je kršćanski Negus pružio utočište. Ovo je bio prvi val hidžre. Muhamed je ostao pod zaštitom svoje obitelji, budući da je Hašemite u to vrijeme vodio njegov stric, Abu Talib. Ali 620. godine Abu Talib umire, a Muhamed gubi i moralnu potporu i zaštitu, jer glava obitelji postaje Abu Lehab, pristaša najgorih Muhamedovih neprijatelja, koji se kasnije spominje među osuđenima na pakao. Abu Lahab je odbio zaštititi Muhammeda, prisilivši ga da potraži utočište od progona. Potraga za skloništem izvan Mekke odvela je Poslanika najprije u Taif, ali su pokušaji duhovnog zbližavanja sa stanovnicima ovog grada bili uzaludni. U međuvremenu se situacija u Meki pogoršala: Muhammedu se prijetilo fizičkim ozljedama. Njegovi neprijatelji iz utjecajnih Kurejšija urotili su se da ubiju Poslanika, a kako bi osigurali da je krivnja za ubojstvo ravnomjerno raspoređena među svim zavjerenicima, odlučili su da predstavnici svakog klana koji sudjeluje u uroti zadaju udarac Muhamedu. Poslaniku je pomoć stigla iz Jasriba, grada koji se nalazi 400 km sjeverno od Mekke.
Tijekom tajnog sastanka (al-Aqaba) s predstavnicima Yasriba, koji su počinili sljedeći, ponuđeno mu je da se preseli u njihove zemlje, gdje bi bio prihvaćen kao vođa i sposoban donijeti mir i okončati građanske sukobe. . Muhamed je prihvatio prijedlog starješina i savjetovao Svojim sljedbenicima da odmah započnu seobu, ali tajno od Kurejšija i u malim skupinama. Sam Poslanik je ostao u Medini kako bi izbjegao sumnju i bio je jedan od posljednjih koji je otišao zajedno sa svojim najbližim prijateljem. U kući je ostao njegov nećak Ali ibn Ebu Talib, kojeg zavjerenici, došavši po Muhammeda, nisu dirali, već su pojurili u potjeru za bjeguncima. Prema Siri, Muhammad i Abu Bakr uspjeli su pobjeći svojim progoniteljima sakrivši se u pećinu, čiji je ulaz čudesno bio blokiran paukovom mrežom. Progonitelji su vidjeli mrežu i, odlučivši da je špilja nenaseljena, nisu je pregledali. Bjegunci su se skrivali u špilji nekoliko dana, a zatim su krenuli zaobilaznim putem kroz pustinju do južnih predgrađa Yathriba.
Predaja kaže da su u Jesrib stigli 12. dana rabi el-evvela 622. godine. Stanovnici grada su pohrlili prema Muhammedu, pružajući mu utočište. Poslanik je bio posramljen gostoprimstvom građana i povjerio je izbor svojoj devi. Zemljište na kojem se životinja zaustavila odmah je poklonjeno Muhamedu za izgradnju kuće.
preseljenje Poslanika iz Meke u Medinu
Neka je hvala Allahu koji je poslao svoga Poslanika s ispravnom uputom i pravom vjerom da je uzdigne iznad svih drugih vjera, pa makar bila mrska mnogobošcima. Neka je salavat i selam na onoga koga je Allah odabrao kao dobrog poslanika i opominjača svjetovima, našeg poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.
Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je primjer i svjetionik koji pokazuje put svim ljudima. Njegov život je ispunjen događajima koji služe kao pouka njegovim sljedbenicima, nadahnjujući ih na dobra djela. Jedan takav događaj je hidžra (seoba) Poslanika iz Mekke u Medinu.
Uzroci hidžre
Bilo je razloga za činjenje hidžre. Među njima je potreba za preseljenjem zbog poznatih razloga i okolnosti, kao i niz razloga navedenih u nastavku. Najvažniji od ovih razloga:
— Sve veće neprijateljstvo od strane Kurejšija i društava koja se nalaze oko Mekke prema pozivu Poslanika, a.s., koje se manifestiralo u njegovom odbijanju, kao i ideološkom i ekonomskom sukobu. Došlo je do te mjere da su pribjegli zločinačkoj odluci: atentat na život Poslanika, a.s., kako bi obustavili poslaničku aktivnost Muhammeda, a.s. To je bio razlog za potragu za drugim, uspješnijim mjestom, gdje bi se primale nebeske upute i gdje bi postojala sloboda njihovog širenja među ljudima.
— Gubitak mog najdražeg pomagača i zaštitnika u Mekki. Većina Poslanikove rodbine usprotivila se pozivu u islam, au pomoć mu je priteklo samo nekoliko članova njegove obitelji, od kojih su najvažniji bili njegov amidža Ebu Talib i njegova supruga Hatidža. Allahovom voljom bilo im je suđeno da napuste ovaj svijet iste godine. Ebu Talib i Hatidža su bili pouzdan oslonac i pomoć Poslaniku, s.a.v.s.
- Potraga za pogodnom sredinom za prihvaćanje Poslanikovog, s.a.v.a., poziva bila je okrunjena uspjehom kada je grupa stanovnika Medine požurila da se zakune na vjernost Poslaniku, s.a.v.s., da će prihvatiti vjeru, pružiti utočište i pružiti pomoć (druga zakletva Akabe). u Mini).
- Održavanje poslaničke poruke nepristrasnom, tako da čast i zasluga ove poruke pripada samo Allahu i Njegovom Poslaniku, i niko ne može reći da su Mekanci podržavali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog nacionalnosti i plemena. Allahova je volja bila da njega i njegov poziv prihvati strano društvo, a ne njegovi sunarodnjaci.
Kratak opis Hidžre
Kada su se neprijateljstva i spletke protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pojačali od strane Kurejšija, on je odlučio učiniti hidžru i počeo se pažljivo pripremati za ovaj događaj. Gospođa Aiša, radijallahu anha, kaže: “Allahov Poslanik je došao Ebu Bekru i rekao: Dobila sam dozvolu da se preselim. A on je u odgovoru uzviknuo: "Znači li to da ću te ja pratiti?" Aiša nastavlja: "Kunem ti se Allahom, nikada nisam vidjela nekoga da plače od radosti dok tog dana nisam vidjela Ebu Bekra kako plače."
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr, radijallahu anhu, napustili su Mekku i uputili se u pećinu Saur, koja se nalazila južno od Mekke, i u njoj su se sklonili.
Ebu Bekr je naredio svom sinu Abdullahu da sasluša sve što se o njima govori u gradu i da te informacije donese u njihovu pećinu navečer istog dana. A Esma, kći Ebu Bekra, morala ih je svake večeri opskrbljivati hranom i svime što je potrebno u ovim uvjetima.
Kurejšije su objavile nagradu od stotinu deva onome ko dovede Poslanika i njegovog ashaba, a ljudi su počeli marljivo tražiti. Progonitelji su stigli do ulaza u pećinu. Ebu Bekr je rekao: “Dok sam bio u pećini sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sam mu: Allahov Poslaniče, ako neko od njih pogleda u svoje noge, vidjet će nas! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: Šta možeš reći o dvojici, od kojih je treći Allah? Napustili smo pećinu dok je potraga još trajala i niko nas nije mogao pronaći osim Surakija ibn Malika bin Ju'šuma, koji nas je progonio na konju. Tada sam uzviknuo: Ova potjera nas je stigla, o Allahov Poslaniče. On mi je rekao: Ne budi tužan, Allah je zaista s nama! Svemogući Allah je spasio Poslanika, s.a.v.s., od spletki Kurejšija i oni ga nisu mogli pobijediti. On je sretno stigao u Medinu, a stanovnici grada su s ljubavlju i srdačnošću dočekali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Enes, radijallahu anhu, je rekao: “Nikad nisam vidio radosniji i svjetliji dan od dana kada nam je došao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i nikada nisam vidio tamniji dan od dana kada je Poslanik s.a.v.s. Allah dž.š. je umro.” .
Ovaj datum je odabran kao početna točka muslimanskog kalendara. Od tog dana počela se širiti nova vjera koju je propovijedao Muhamed, islam (što znači "podložnost", što znači Bog).
Arabija prije Muhameda
Arabija je poluotok u zapadnoj Aziji, koji se nalazi uz Afriku; to je sušno i pustinjsko područje, poput Sahare, koje se nastavlja s druge strane Crvenog mora. Poljoprivreda se razvija u nekoliko oaza, u planinama na zapadu i jugu.
Početkom 7.st. Arapi su najvećim dijelom plemena nomadskih stočara koji neprestano ratuju jedni s drugima. Nekoliko gradova, poput Meke i Jasriba (Medina), trgovački su centri gdje završavaju karavanski putevi koji vode iz Sirije i Perzije.
Judaizam i kršćanstvo rašireni su u Arabiji. Godine 525., tijekom etiopske invazije (Etiopija je prihvatila monofizitsko kršćanstvo), kršćanstvo je čak jedno vrijeme postalo službena religija Južne Arabije.
Ali većina Arapa ostaju pagani. U Meki, središtu hodočašća, štovali su se razni idoli, a posebno crni kamen u hramu Kaba.
Život Muhammedov
Muhamed je rođen oko 570. godine, rano je ostao siroče, čuvao je stada, au dobi od 25 godina postao je vozač karavane bogate udovice Khadije, kojom se kasnije oženio.
U dobi od četrdeset godina ukazao mu se anđeo i obavijestio ga da ga je Bog izabrao za svog proroka. Počinje propovijedati novu vjeru – islam.
Isprva njegove propovijedi nemaju uspjeha. Svojim napadima na idole izaziva antipatije bogatih trgovaca Meke (hodočašće je bilo izvor prihoda stanovnika grada) i zahtijeva da svoju imovinu podijeli sa siromašnima.
Da bi izbjegao progon, bježi iz Mekke u Jasrib, koji će se zvati Medina ("medina" na arapskom znači "grad", što znači "prorokov grad"). Ovaj egzodus (622.) nazvan je Hidžra.
Muhammad se nada da će u Medini, gdje ima mnogo Židova i kršćana, naći prijemčiviju publiku. Doista, ovdje ga čeka uspjeh, a Muhamed postaje politički i vjerski vođa Medine. Pod svoju vlast okuplja nekoliko plemena i 629. godine vraća se u Meku kao pobjednik. Sklopit će mir s Mekancima tako što će potrebu za hodočašćem u Meku učiniti zahtjevom nove religije. Mekka će postati sveti grad islama. Ovdje će umrijeti 632. godine, nakon što je ujedinio većinu Arapa pod zastavom nove vjere i svoje moći.
Načela nove religije izložena su u Kuranu (arapski za "čitanje"). Sastoji se od objava koje je Muhammed prenio svojim učenicima, koji su ih zapamtili i kasnije zapisali.
Kuran je i sveta knjiga i građanski zakonik, budući da definira pravila javnog života. Religija i politika su spojene zajedno u islamu.
Islam se poziva na Stari zavjet i priznaje Abrahama i Mojsija kao proroke. Njima dodaje Isusa, priznatog kao proroka, ali ne i sina Božjega.
Islam je monoteistička religija. Vjera, šehada, je jednostavna: "Nema boga osim Allaha, a Muhammed je njegov prorok." Kao i židovska religija, islam zabranjuje sve prikaze Boga i, kako bi se izbjeglo idolopoklonstvo, zabranjuje prikazivanje ljudi i drugih živih bića.
Dužnosti vjernika su jednostavne, iako ih nije lako ispuniti. Oni čine pet stupova islama: recitiranje šehadeta; obavljanje pet dnevnih namaza, koje treba klanjati okrenuti prema Mekki nakon čišćenja abdestom; postiti tijekom mjeseca ramazana (cijeli mjesec ne možete jesti i piti od izlaska do zalaska sunca); davanje milostinje siromasima. Posljednja dužnost je barem jednom u životu hodočastiti Mekku.
Islam zabranjuje vino i druga alkoholna pića, kao i konzumaciju svinjetine i “nečistog” mesa (životinja se mora zaklati prema određenom ritualu). Iste te zabrane karakteristične su za judaizam. Islam također zabranjuje kockanje i kamatarenje. Tolerira poligamiju, ali savjetuje da se ograniči na četiri žene.
Arapska osvajanja
Uoči svoje smrti Muhamed je pozvao svoje učenike da islamiziraju svijet i obećao raj onima koji će poginuti u “svetom ratu” za vjeru.
U sljedećih 30 godina nakon smrti proroka, islamizirani Arapi požurili su osvojiti svijet, stvarajući ogromno carstvo od Španjolske do Indije.
Brzo su osvojili Siriju i Egipat, gdje su kršćani monofiziti bili izloženi poreznom izrabljivanju i vjerskom progonu od strane Bizanta. Pobijedili su perzijsku sasanidsku monarhiju i osvojili Perziju i središnju Aziju do granica Indije. Na zapadu su osvojili sjevernu Afriku, zatim Španjolsku, gdje su uništili Vizigotsko kraljevstvo. U zemlji Franaka zaustavio ih je kod Poitiersa 732. majordom Karlo Martel.
Od 632. do 661. godine cijelo je ovo carstvo bilo prisiljeno priznati vlast nasljednika Muhameda, koji je nosio titulu kalifa (vođe) i u sebi sjedinjavao političku i vjersku vlast.
Godine 661., zet proroka Alija je svrgnut od strane vladara Sirije, koji se proglasio kalifom i osnovao dinastiju Umayyad. Oni koji nisu priznavali ovu uzurpaciju i podržavali Alija počeli su se nazivati šiitima.
Godine 750. Umajade je svrgnula nova dinastija, Abasidi, koji su odabrali Bagdad za prijestolnicu kalifata. Jedan od potomaka Umajada pobjegao je i stigao u Španjolsku, gdje je osnovao Kordobski kalifat. Kasnije se u Kairu nastanio šiitski halifa, koji se predstavljao kao Alijev potomak.
Muslimanski svijet izgubio je jedinstvo, ali je ostao aktivan i bogat.
Kuran propisuje da se znanje traži posvuda, pa makar se po njega moralo ići u Kinu. Prvi kalifi naredili su prevođenje velikih djela grčke antike (djela Aristotela, Ptolemeja) na arapski i poboljšanje matematičkog, astronomskog i geografskog znanja starih. Kroz prijevode s arapskog na latinski europski je srednji vijek otkrio Aristotela.
Islam je jedna od svjetskih religija koja ima više od milijardu sljedbenika širom svijeta. U ovom članku dotaknut ćemo se jednog vrlo važnog koncepta ovog učenja, naime, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje šta je to hidžra.
Definicija pojma
Iza dubokog koncepta hidžre koji danas imamo stoji jedan povijesni događaj koji je važan za razvoj islama. Riječ je o seobi poslanika Muhammeda u Medinu iz njegove rodne Meke. i hidžra je u pravom smislu riječi. Sve što se tiče njegovih ostalih aspekata je teološka refleksija.
Priča
Nakon što smo saznali što je hidžra, pogledajmo sada detaljnije povijest ovog događaja. Da bismo to učinili, pomaknimo se na sam početak sedmog stoljeća naše ere, u 609. godinu. Tada je arapski trgovac, porijeklom iz Meke, po imenu Muhamed, istupio sa svojim propovijedanjem novog otkrivenja jedinog Boga. On sebe proglašava prorokom, uključujući niz biblijskih likova kao što su Abraham, Mojsije i Isus. Ambiciozni propovjednik tvrdi da je došla vjera i novi zakon koji Svevišnji daje ljudima preko njega. Nažalost po novopečenog proroka, većina njegovih sunarodnjaka nije bila inspirirana pozivima da se okrenu od zavjeta svojih očeva i prihvate novu poruku. Većina ljudi jednostavno je ignorirala Muhamedove tvrdnje da je Božji odabranik, ali bilo je i onih koji su favorizirali njega i njegove drugove te im čak prijetili nasiljem. Nažalost po proroka, vođe i vođe društva bili su posebno neprijateljski raspoloženi prema njemu. Život prve muslimanske zajednice bio je prilično težak i težak u takvim uvjetima, pa su se neki od njih preselili u Etiopiju, gdje ih je kršćanski vladar pristao skloniti. Ovo je prva hidžra muslimana. Drugim riječima, što je hidžra? Ovo je prijelaz, bijeg od zla prema dobru, miru i sigurnosti.
Ali prorok je u to vrijeme još uvijek ostao u Mekki i bio je progonjen. U isto vrijeme, u jednom drugom gradu, koji se tada zvao Jesrib, živjela su dva arapska plemena koja su međusobno ratovala. Ispovijedali su tradicionalno poganstvo Arapa, ali pored njih u Yathribu živjeli su predstavnici judaizma i kršćanstva, pa su mnogo slušali o vjeri u jednog Boga. Kada je do njih stigla vijest da se izvjesni arapski prorok ove vjere pojavio u Mekki, zainteresirali su se. Kao odgovor, Muhamed je poslao propovjednika u njihov grad, koji je uspio uvjeriti mnoge ljude da se odreknu svog očinskog mnogoboštva i prihvate novu vjeru - islam. Bilo ih je toliko da su čak odlučili zamoliti Muhameda da se preseli u njihov grad i postane šef vlade. Poslanik je prihvatio ovu ponudu. Njegovo ponovno preseljenje u Yathrib dogodilo se 622. godine, nakon čega se grad počeo zvati Medina. Muhamed je primljen u miru i s velikom čašću kao vrhovni vladar i novi vođa stanovnika. Ovaj događaj iz Poslanikovog života postao je hidžra u pravom smislu te riječi.
Značenje preseljenja
No, što je Muhamedova hidžra za muslimane i zašto je toliko važna za vjernike? Činjenica je da je preseljenje u Medinu označilo novu fazu ne samo u privatnom životu proroka, već iu povijesti formiranja vjere koju je proglasio. Uostalom, cijela muslimanska zajednica Mekke, koja je ranije bila slaba i potlačena, otišla je s njim u Jesrib. Sada, nakon hidžre, sljedbenici islama postali su snažni i brojni. Islamska zajednica se od skupine istomišljenika transformirala u društvenu formaciju i utjecajnu društvenu zajednicu. Medinin život se potpuno promijenio. Ako je tradicionalno pogansko stanovništvo prije bilo utemeljeno na plemenskim odnosima, onda ih je od sada počelo vezati zajedništvom vjere. Unutar islama ljudi su bili jednaki u pravima, bez obzira na nacionalnost, bogatstvo, porijeklo i položaj u društvu. Drugim riječima, socijalna struktura grada potpuno se promijenila, što je kasnije omogućilo široku ekspanziju islama u svijetu. Potpuna islamizacija mnogih zemalja i država Bliskog istoka, Afrike i Azije počela je upravo hidžrom Muhameda u Medinu. Stoga je ovaj događaj postao svojevrsno polazište u povijesti religije Kur'ana.
Vanjska i unutarnja hidžra
U početku, nakon što se Muhamed preselio u Medinu, svi novoobraćeni muslimani morali su slijediti njegov primjer. Zatim, kada je osvojena Meka, ovo osnivanje je ukinuto, ali od tada se počela širiti ideja o internoj seobi. Što je hidžra učinjena unutar ljudskog duha? Ovo je način razmišljanja i življenja kada se čovjek kloni svega lošeg što se, u skladu s normama islama, smatra griješnim. Stoga, svaki put kada musliman izbjegne iskušenje i prijeđe s grijeha na ispravan način života, to se smatra činjenjem hidžre.
Pojava islamskog kalendara
Nakon prorokove smrti, kada je muslimanskom zajednicom vladao halifa Omer, postavilo se pitanje izrade kalendara prilagođenog potrebama vjere. Kao rezultat toga, na sazvanom sastanku donesena je odluka o odobrenju lunarnog kalendara. A početna točka za novu kronologiju određena je kao ponovno preseljenje Muhameda u Medinu. Od tada do danas slavi se po hidžri.
Značajke muslimanskog kalendara
Kao i tradicionalni kalendar, islamski kalendar uključuje dvanaest mjeseci, što je čak zabilježeno u Kuranu. Budući da se ovaj sustav temelji na mjesečevim ciklusima, u godini ima 354 ili 355 dana, a ne 365 kao u solarnom kalendaru. Odnosno, hidžretski mjeseci mogu počinjati u različito vrijeme, bez vezivanja za godišnje doba. Važno je napomenuti da se četiri od dvanaest mjeseci nazivaju zabranjenim i imaju poseban značaj za život vjernika. Zaključno, vrijedi reći da lunarna hidžra, odnosno Nova godina po muslimanskom kalendaru, nije praznik u europskom smislu te riječi. Sljedbenici islama ne slave početak novog ciklusa. Za njih ovaj događaj, međutim, služi kao prilika za introspekciju i dobro vrijeme za svođenje računa i pravljenje planova za budućnost.